Evo me opet sam u sobi. Skupljam sećanja iz prethodnih pet dana i pripremam se da ih pretočim u tekst koji će oslikati još jedan deo ove američke avanture. Slušam nove albume Željka Vasića i Merlina, ali mi tu harmoniju kvari zvuk koji dolazi spolja iz ventilacije. Ima rešenja i za to. Zatvoriću prozor, ako budem mogao da ustanem. Ne moram! Evo, sad je stala sa radom.

Da, stigao nam je cimer u nedelju popodne. Mi smo radili uveče, a on je to vreme iskoristio da ode sa Benom u šoping. Uveče su nam u posetu došle Vitni, naša koleginica sa posla i Čelzi, spasiteljica sa bazena. Izgleda da smo tu noć bili malo glasniji, pa nas je Ćano, čuvar, prijavio kod Gevina. Imali smo baš dobar problem zbog toga sledeći dan. Nisam mogao nikako da mu dokažem da ih nismo zvale, nego da su došle same. Gevin je izgubio tempo i baš se dobro prodrao na nas. Tog istog dana, tj. ponedeljak imali smo golf turnir, tako da nije bio "Monday out". Kako kaže Herardo "easy money". Bilo je zanimljivo, novi ljudi, nova lica. Ja sam baš bio nervozan zbog razgovora sa Gevinom, tako da nisam nikako mogao da se nasmejem. Ali, ipak sam dobio 20$ bakšiša i to samo od jednog čoveka. A šta bi tek bilo da sam mogao da nabacim neki osmeh? Sve je na kraju ispalo super. Odradio sam zabavu gotovo bez greške, osim jedne koja mi se prvi put desila. Doneo sam tri vina za jedan sto i taman što sam spustio prvo, čovek je povukao stolicu na gore i prevrnuo mi poslužavnik tačno na njegova leđa. Sreća u nesreći, bilo je belo vino. Izvinjavao sam se nekoliko puta, jer ipak nije bila moja greška. Tu noć pred spavanje, pokušavao sam da se setim osmeha moje nane, koja nas je nažalost od skora napustila, jer mi je ona često vraćala vedrinu na lice. Od kad je više nema, postao sam mnogo emotivan i osećajan. Malo fali da mi krenu suze, i to posebno kad mislim na nju. Bio je mrak i svi su već legli, tako da ih niko nije video ni ovog puta. Ali, zbog toga sam već sledeći dan bio mnogo bolje.

Gevin me je pozvao u svoju kancelariju da mi se izvini za prethodnu dreku, tako da je sve bilo u redu. Taj dan za ručak sam bio treći po prodaji, tako da me je Suzan pohvalila. Eto, dokazao sam da se na mene može ozbiljno računati! A ne samo na naše ruske konobarice koje se visoko kotiraju! Nakon ručka, održan je sastanak svih stanara doma, na kojem je Gevin predočio da je on zadužen da provedemo leto ovde. A za to mi moramo da se odužimo dobrim radom! U pravu je čovek, nema šta. Uveče nisam radio, pa sam to vreme iskoristio da odem malo na bazen i posle toga negde sa Benom, čini mi se. Sledeći dan sam se spremio i otišao sam u Čikago, vozom. Bilo je lepo vreme, pune ulice, gužva na sve strane. Stvarno sam se osećao sjajno. Moje noge gaze pločnike jednog od najpoznatijih gradova sveta! Samo sam prethodno konsultovao Google maps da vidim gde se nalazi naš konzulat. Posle nekih 20 minuta hoda, bio sam ispred vrata konzulata. Za razliku od ostalih američkih objekata u kojima sam bio, ovde sam naišao na tipičnu srpsku hladnoću. Na trenutak sam se setio svih administrativnih radnika u Srbiji, njihove neljubaznosti i visokih taksi. Ovde je taksa veća nego u našoj opštini! I naravno, šlag na tortu, konzul je izašao na pauzu, pa sam morao i ja negde da utrošim to vreme kako bih dobio njen potpis. Eto, Srbi su svugde isti! Pauzu sam iskoristio za ručak i za razledanje Nokinih telefona. U povratku sam išao istom rutom kao i prvi put kad smo išli sa Benom. Žao mi je što nisam poneo kameru da slikam Čikago po ovako lepom vremenu. Stvarno izgleda magično. Tog dana bio je i Benov rođendan, tako da je Žaža imao zadatak da ode sa nekim u mol da kupi neki poklon. Međutim, pošto niko nije mogao, morao je da pozove Bena, ali sam mu rekao da ponese stvari ne bi li zamenio stvari koje sam mu uzeo, a i da bi zavarao Benu trag. Naravno, da je Žaža napravio s.... opet, jer je zaboravio pin kod, tako da je morao da zove Bena da mu doplati za nešto i naravno nije ni uzeo poklon. Plus su kasnili da me pokupe u Palatinu, tako da nismo ni imali vremena da jedemo, već smo samo uskočili u radne uniforme i otišli da radimo. To veče smo opet imali party, ali ovaj put samo za članove. Bilo je nekoliko govornika i pustali su filmove o stanju u Izraelu, gde smo videli kakva je svakodnevnica ljudi koji tamo žive. Dosta ljudi je dočekalo kraj filma sa suzama u očima. Znam da im je žao i lepo je to što im pomažu u svim oblicima, ali oni ipak žive bezbrižne živote i uživaju u svim njegovim čarima, ali ipak mislim da u jednom delu cele te priče postoji samo maska koji oni ne žele da skinu. Trebali da kažem, da smo odlično odradili posao? Još sam ja radio sa Benom u paru, tako da mi je bilo posebno zadovoljstvo to veče.

Juče sam radio ceo dan, tako da je bilo malo naporno za stajanje. Imao sam nekoliko stolova i bilo je sve u redu. Na pauzi smo otišlo do Čuvara bazena da vidimo ima li kakvih novotarija. Uveče smo pre početka večere sedeli sa Martinom i pričali o tome kako je bitno da bude dobro vreme, jer čim ima golfera, ima i posla. Rekao je da voli da se šali sa nama i da uvek jedva čeka leto da stignu studenti. Naravno, da je dobacio da misli da Žaža i ja imamo nekih muka dok radimo, a da je Olja najbolja. Nisam ni očekivao drugi komentar! Opet se potvrđuje isto pravilo! Ne stoji Olja džabe po ceo dan sa Martinom pored kompa, a i nije džabe u šemi sa Benom! I ovde se na isti način dolazi do prekovremenih sati! Eto, jedne sličnosti Srbije i Amerike! Ne znam zašto sam opet naseo na taj njegov trik, ali svaki put kad mi spomene da imam nekih muka, stvorim sebi neki pritisak i onda napravim grešku u koracima. Mislim, nije to ništa strašno, ali desi mi se da zaboravim neku sitnicu! Sinoć sam bio u tom stanju, ali sam odradio posao bez greške. Danas po ustajanju, već sam osećao neku malaksalost, tako da me je sve živo bolelo i jedva sam se nekako odvukao najpre na doručak, a zatim i na posao. Posle par dana sunca, eto opet kiše. Sirene su to nagovestile više puta i odmah sam znao da će biti gužve u restoranu. Imao sam lepu sekciju, ali su Monika i Šaruna uzele moj sto, a ja sam bio primoran da uzmem neki drugi. I desi mi se da prilikom uzimanja narudžbine prvi put imam neke nove stvari i kad treba da ubacim u komp, nema nikog okolo osim Martina, a mrzim da mi on pomaže i onda se sav uznemirim. I tako neka dva puta, bukvalno kao što rekoh neke sitnice mi promaknu, ali u kakvim sam stanju bio i ne džudi me. Nadam se da ovo neće uticati na broj sati u mom sledećem rasporedu. Ako baš bude, otići ću kod njega na razgovor. Ali, evo! Sutra je tačno mesec dana od kad smo došli ovde. Najteže je prošlo, sad imam nekog iskustva i nadam se da ću pametnije pristupati svemu što mi bude nailazilo. Trudiću se da budem bolji od Don Kihota, koji je uspeo da se izbori sa vetrenjačama, jer sam preležao "dečje bolesti" i pokušaću da ne pridajem sve k srcu i da ne nasedam na kojekakve komentare, jer nema razloga. Dovoljno imam iskustva iza sebe i mislim da treba samo da se opustim, kao što sam to radio u pojedinim periodima iza sebe. Desilo se da sam naseo na svoju slabost, ali "ko zna zašto je to dobro". 

To je bilo sve što se dešavalo u proteklom periodu. Nadam se da će u danima koji su pred nama doneti još uzbuđenja u ovom mirnom američkom mestu i da će glavni akteri imati povoda za nove priče. Danas je počeo Festival jagoda, pa razmišljajte šta može doneti nastavak..... Laku noć!